Barun Pierre de Coubertin je 1894. godine bio pokretač osnivanja Međunarodnog Olimpijskog odbora. Dvije godine kasnije održane su prve moderne Olimpijske igre. Da je u to vrijeme netko rekao Pierru da će za 100 godina igrači nogometa u Hrvatskoj zarađivati 1000 eura tjedno, on bi samo upitao što je to euro i u kojoj to Hrvatskoj, zar oni nisu potlačeni od mađarona.
Čovjek je samo razmišljao na normalan način. A njegov je opis posla bio okupljanje najboljih pojedinaca u svim sportovima i da se istaknu najbolji između njih.
Imao je viziju za svoje doba, no, nije a niti je mogao misliti unaprijed. On nije mogao znati da će jedan afroamerikanac na Olimpijskim igrama u Berlinu bosti u oči diktatoru novoga doba, nije znao da će zemlje Istočnog bloka najviše ulagati u pojedinačne sportove (gimnastika, atletika) jer se tu ubire najviše medalja, on je mislio na jedan pojam koji u njegovo vrijeme nije bio niti izmišljen: Fair play.
Mogu se sportaši hvaliti svojim uspjesima i mogu se Englezi prpošiti da su izmislili nogomet, ali da nije Olimpijskih igara te svjetskih prvenstava u bilo kojem sportu, rezultati pojedinaca i kolektiva bi bili manje vrijednosti u očima pojedinca i zemalja koje, pogotovo u današnje vrijeme, prate sport više nego vlastiti krvni pritisak.
U slijedećih 100 godina sport je promijenio svoje lice kao što je i medicina promijenila svoje lice. Svi se mi mijenjamo, netko na pozitivan a netko na drugi način. Sport, ta sinteza tjelesne i psihološke sposobnosti je postala toliko važna da se neke nacije u anketama (istina, u većinski muškom sastavu), za vrijeme velikog natjecanja, radije odriče sexa nego navijanja za boje svoje zastave. Sport je postao poligon za djelovanje Unicefa (svaka čast za hokejaše Medveščaka), sport je razlog svega normalonoga i nenormalnog. Od tuča, prepiranja i sudaca, sve se vrti oko navijača, ljudi zbog kojih sport postoji i održao se od svojih početaka.
A gdje je nestao barun Pierre? Njegova vizija fair-playa koja je trebala nadživjeti pohlepu pojedinaca i kolektiva za uspjehom? Na žalost, sport je postao prestiž u puno gorim stvarima nego su veća sposobnost pobjede i veća volja za treningom.
Sport je postao biznis! Ali, čak i u takvim uvjetima postoje sportaši koji će radije zaustaviti igru protivno pravilima nego zabiti gol (youtoube: Paolo di Canio fair play), ili ako zabiju slučajni gol dok je igra zaustavljena, dopustit će da im protivnik zabije pa da stvari krenu status quo (youtube: ayax fair play).
Ili fair play među navijačima: navijač Porta 2003. godine prije finala Uefa cup-a pita navijača Celtica cigaretu.
Ovaj mu da cigaretu i odvede ga na pivo sa ostalih 80.000 navijača Celtica u Sevilli te noći, a za uzvrat navijač Porta ovome daruje ulaznicu za utakmicu jer je te večeri naučio deset pjesama protivničkoga tima u finalu (članak Jutarnjeg lista iz 2004. godine od novinara svjedoka – autor teksta čuva članak jer je Celticov navijač).
Na kraju će svi reći da je lijepo sudjelovati te da rezultat treba ići u drugi plan jer, tko je bolji, neka pobijedi.
Na kraju ću napisati da je fair-play, uistinu, bio tema ovoga razmišljanja.
I na samom kraju, u duhu fair-playa, imam dva pitanja. Broj jedan – Zašto Grude Centar i Grab nisu namjestili neriješen rezultat pa da sigurno u polufinale idu obje momčadi? Broj dva – Zašto su Čapljinci postali momčad koja je primila najviše golova u povijesti Lige Hercegovine na jednoj utakmici (tri puta više od Kongore iz Tomislavgrada prošle godine koja je bila najlošija momčad na turniru)? Odgovore znaju Mile Prusina i pokojni Pierre de Coubertin.
M.ČULJAK/BOBOSKA.COM
Godina je prošla u trenu. Dosta toga dogodilo se u općini, u kojoj svi zajedno pokušavamo napraviti onaj ključni korak da je podignemo na višu razinu. Posljednje dvije godine, biramo osobe ili organizacije koje su najviše napravile za razvitak općine Grude. Dogodio se niz iznenađenja, neke osobe su nas pozitivno iznenadile, neke razočarale, a sve to čitajte u nastavku teksta.
Komentari
RSS komentara