Bogdanove avanture

...Tesla bi bio u čudu, Tomo ne. Naime, grijanje radi  tek kad se pojača radio. Najučestalije vožnje  su uz asistenciju putnika na prvom mjestu,  koji na svakoj stanici pomažu zatvoriti vrata, a bila je i jedna romantična vožnja s vjetrom u kosi kada su otpala vrata. Kako ne znam ništa o tome, vrijeme je da vam u kratkim crtama prenesem samo neke od uzbudljivih Bogdanovih avantura.


By  Less Morales


Korisnicima javnog prijevoza, bar jednom u životu,  može se dogoditi vožnja  uz neispravnu klimu, grijanje, vrata ili bez vrata…Uz sve to postoji mogućnost da vas na graničnom prijelazu zadrže zbog nevažećih dokumenata ili šverca. Međutim, kada se sve to događa na istoj relaciji i voznom parku iste kompanije, a baš vi budete sudionikom svih tih incidenata, e onda vam ne preostaje ništa drugo nego da se u Delićevskom maniru zapitate: „Ljudi moji, jeli to moguće!!!“

Svima nam je poznato da svakim danom cesta uzima svoj danak a statistike govore da uglavnom zakaže ljudski faktor. S tim u vezi, sasvim bi bilo logično da se vlasnik ili tvrtka koja se bavi javnim prijevozom putnika, potrudi i obavi sve potrebne radnje kojima bi korisnicima svojih usluga osigurali sigurnu vožnju u tehnički ispravnom vozilu.

Iako totalni laik, pretpostavljam da je za jednu redovitu međudržavnu liniju trebalo raspisati nekakav natječaj u kojem je trebalo zadovoljiti pojedine uvjete za dobivanje koncesije. E sad, u ovom slučaju i na ovom području, pitanje je koji su to zadovoljavajući uvjeti: KM, € ili Kn?

Kako ne znam ništa o tome, vrijeme je da vam u kratkim crtama prenesem samo neke od uzbudljivih Bogdanovih avantura.


Protekle zime učestali problemi bili su s grijanjem. Dvije promrzle cure zamolile su ljubaznog vozača da pojača malo grijanje. Uz komentar kako curama ne bi trebalo bit hladno, on pojača radio do daske na što su cure pomislivši da ih nije dobro čuo ponovile zamolbu. Uslijedilo je nevjerojatno objašnjenje, Tesla bi bio u čudu, Tomo ne. Naime, grijanje radi  tek kad se pojača radio. Najučestalije vožnje  su uz asistenciju putnika na prvom mjestu,  koji na svakoj stanici pomažu zatvoriti vrata, a bila je i jedna romantična vožnja s vjetrom u kosi kada su otpala vrata.

Došlo je ljeto, putnika je sve više sa svih strana svijeta, kojima je teško objasniti da u ovom stoljeću, autobus prometuje bez klime ili da je vozač samo skoknuo do dućana kupit par sokova za graničare. „Eto njega, saće on…nesikiraj se.“

Oskudan  glazbeni repertoar (Mišo, Škoro, Colonia), znala je upotpunit sirena koja se jednom uključila sama od sebe pa bi podužom dionicom puta prošli  k'o  veseli svatovi.

Uz uobičajene ljetne zastoje zbog renoviranja cesta dogodi se zastoj zbog starih dokumenata. Nedavno  jedna cura nije ni primijetila da joj je osobna istekla prije dvije godine a također ni da su svi putnici na rubu živaca, niti se sjetila Gibbe („Oprosti“)…


Kako je BIH „Čardak ni na nebu ni na zemlji“, a RH zahvatio trend prosvjeda  zbog niskih plaća, na radost putnika s nekim graničarima se da dogovorit….Pade mi na pamet jedna stara reklama:“Baba, baba, šta je to: meko a tvrdo?“ Dok sad nekima bezobraštine padaju na pamet, radilo se o tepihu, a meni bi uvijek pala na pamet granica, digod  meka digod tvrda.
Nedavno smo onako uznojeni došli do granice. Vozač nas je ljubazno podsjetio da pripremimo dokumente i izašao prijaviti točan broj putnika i što već treba. U početku smo mirno čekali kontrolu, međutim kako je sve to potrajalo počelo je negodovanje putnika. Svi smo stali virit kroz prozore ne bi li dokučili što se događa. Nakon podužeg vremena ulazi vozač,  sjeda za volan i okreće autobus natrag odakle smo i došli. E sad ljudi povikali, a on govori da ćemo se odmah vratit. Nakon nekoliko kilometara vožnje zaustavio se pored neke radione, dogovorio s Pajdom i iskrcao neke kutije koje su po svemu sudeći bile sporne. Nakon toga smo nastavili našu tropsku odiseju.

Moram naglasiti da su svi vozači na ovoj relaciji izrazito ljubazni. U vrijeme ispita ukrcali bi veliki broj studenata, koliko bi ih god bilo, ali do granice. Onda bi zamolili momke da nastave pješke i dogovore kad prijeđu gdje će ih čekati, tako da  ispadne da se drže propisa i pravilnika kojim se određuje regularan broj putnika. Što bi se reklo, vuk sit i ovce sve na broju.

Kad smo kod pravila i propisa,  nameće mi se nekoliko pitanja: kontrolira li tko prijevoznike, vozila, vrijeme polaska/dolaska? Jesmo li mi putnici zaslužili kroz vrijednost plaćene karte dobiti pristojnu uslugu?

Na kraju, svima onima kojima se ovaj tekst čini predug samo želim reći: „Hvala na strpljenju!“

Sretan  i siguran put!
Less Morales