Čuvajte se Danajaca i kad darove nose

U ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, bili smo vrlo ponosni na našeg konzervativnog guvernera Toma McCalla koji je bio poznat po tomu da je službeno poticao ljude da uvijek i iznova posjećuju Oregon, ali, „za ime Božje, nemojte doći ovdje živjeti!“ Također smo voljeli oregonske razglednice koje su veličale prirodne ljepote naše države s njezinim kućama koje su imale vrlo pristupačnu cijenu i mogli su ih većina sebi priuštiti, s čistim rijekama i bujnim zelenim šumama, ali valja istaknuti, istodobno, svo to zelenilo bilo je rezultat neprestanih kiša. „Oregonci ljeti ne pocrne, oni zahrđaju!“, bila je glavna kvaka za razgledničku frazu koju smo svi znali, i često je ponavljali kalifornijskim ovisnicima o suncu s obzirom na njihovo kretanje prema sjeveru. Kišilo je 267 dana u godini! Morali smo ih upozoriti. „Ne možete ležati na suncu! Ne možete nositi sandale! Morat ćete kupiti kišobran, ali ako ga budete koristili, Oregonci će vas ismijati kao plašljivog nesposobnjakovića!“Ovi argumenti su neko vrijeme vrijedili, da bi uskoro ekonomska kriza prisilila mnoge ljude iz Kalifornije da se na kraju presele na sjever gdje su kuće bile jeftinije a posla je bilo u izobilju. Kako je vrijeme prolazilo, cijene kuća su rasle, i dosegle takvu razinu da ih Oregonci više nisu sebi mogli priuštiti, a jednako tako narasla je i stopa nezaposlenosti. I onda, neki su Oregonci počeli razmišljati o mogućnostima otcjepljenja. Zar nije bilo više načina da se tamo sačuva oregonski način življenja, zaustave i preokrenu negativna kretanja, zaštite prirodna bogatstva i okoliš? Uostalom, glavni pravni akt, oregonski ustav, ne kaže ništa što bi zabranjivalo odvajanje od Sjedinjenih država. Hoćemo li uskoro imati oregonsku samostalnu naciju ili nezavisnu Republiku Oregon? Neki se klade u to.

Teksašani su već na čelu te povorke. Jedna od web stranica posvećena zahtjevu za njegovo otcjepljenje (www.texassecede.org) tvrdi da Teksas također ima to pravo, na temelju teksaškog Ustava (1876.): „Kad Vlada prestane štititi živote, slobodu i imovinu ljudi, od kojih te legitimne ovlasti i proizlaze....(to je) svojstveno i neotuđivo pravo ljudi da ...uklone takvu Vladu i postave drugu na njezino mjesto...“ Čini se da Teksašani imaju, u skladu s ovim dokumentom, legalno pravo na otcjepljenje i formiranje svoje vlastite države, i, kako je pokazala nedavna anketa, 40 posto populacije zapravo podržava secesiju.

No, što će federalna Vlada SAD-a učiniti u takvom slučaju? Često je intervenirala u unutarnja pitanja pojedinih država, najnoviji je slučaj vezan uz novi imigracijski zakon u Arizoni kojega Obamina adimistracija drži „neustavnim“. Bi li trebalo dati podršku otcjepljenju jedne američke države ako bi većina glasovala za, ili bi podržali borbu za očuvanje jedinstva i nedjeljivosti Sjedinjenih Američkih Država?  Tko odlučuje o tome da je Vlada „prestala štititi živote, slobodu i imovinu ljudi?“ Države, Vlada ili, možda, međunarodna zajednica? Kakva bi bila reakcija iz SAD-a ako bi, recimo, Rusija, podržala otcjepljenje Teksasa na temelju toga da su teksaška temeljna prava ozbiljno i u velikim razmjerima povrijeđena, kad bi lobirala (uspješno) u Ujedinjenim narodima za službeno priznanje nove „države“, i osigurala i platila pravne stručnjake u međunarodnim sudovima koji bi tvrdili kako je secesija bila legalna?

Kritičari nedavne odluke ICJ-a, simbolične ali ne i pravno obvezujuće, da je kosovsko jednostrano proglašenje nezavisnosti legalno, tvrde da je to upravo ono što bi se događalo i u hipotetskom slučaju otcjepljenja neke američke države, s tom razlikom što je ovdje sponzor SAD, a ne Rusija, a država je Kosovo, a ne Texas ili Oregon. I tako, možemo li sada očekivati poplavu jednostranih deklaracija širom svijeta, neke podržane od Rusije, a neke od SAD-a, ovisno o njihovim političkim interesima koji budu na dnevnom redu i nametnuti drugima? Ili Kina, možda, azijski gospodarski div. Moguće bi bilo da poželi u budućnosti podržati otcjepljenje mandarinske manjine u Japanu. U samoj Europi postoje brojna neriješena potraživanja neovisnosti, od Baska do Katalonaca, Welšana, sjevernih Iraca, Ciprana i tako dalje. Pa čak i dok još Europska Unija nije „nacija“, i nikada neće ni biti ako se držimo povijesnoga suda i iskustva, ona već ima svoje „secesioniste“, mnoge od njih i u samoj Britaniji. Britanska Nezavisna stranka traži povlačenje Velike Britanije iz EU, a Pokret za demokraciju favorizira održanje funte i zaustavljanje „europske superdržave“. The Free Britain Site također upozorava na opasnosti koje za Britaniju dolaze iz EU i snažno se protivi ukidanju funte, dok društvo Magna Carta promiče prava i slobode britanskih subjekata, osigurava ih i tvrdi da su svi EU zakoni nelegalni u Britaniji.  

Argumenti svih secesionističkih skupina, na svoj su način, glasni. Ako jedna potlačena grupa (samo po čijoj definiciji?) zaslužuje pravo na otcjepljenje i na svoj vlastiti put, zašto bi identične želje drugog bile samovolja? Gdje podvući crtu? I tko je treba podvući? Mi svi dobro znamo da ovo nisu djela principa, pravde, prirodnog prava ili humanosti od strane „velikih sila“ (koje jedine imaju moć da ih provedu) u poretku „promicanja demokracije“ ili „poštivanja ljudskih i individualnih prava“, nego da se sve to poduzima poradi političkih i financijskih interesa tih istih sila. Svi kontra-argumenti su krajnje gluposti i ne bi se uopće trebali baviti njima. Važno je imati na umu završni rezultat masovne atomizacije i čijim ciljevima služi. Da li ojačava nezavisnost zasebne etničke tradicije, kulture, interesa, jezičnog identiteta, osjećaja jedinstva i povijesnog kontinuiteta? Ako je odgovor da, onda je otcjepljenje ili neovisnost vjerojatno dobra stvar. Ako se tako slabi identitet, onda to vjerojatno nije dobro, jer nacija koja se dijeli gubi svoj ponos, svoj osjećaj za svrhu i zajedničke ciljeve i identitet, ranjivija je na izvanjska uznemiravanja i eksploataciju od strane globalističkih snaga i njihovih sveprisutnih „petokolonaša“.  Pa kad moćnici nude „dar“ nezavisnosti, uvijek je dobra ideja da se prethodno pregleda šareni zamotuljak prije negoli se otvori.

AUTOR: Julienne Eden Bušić
Boboska.com