25. Lipnja? Pa Dan državnosti!

Ovo je doba godine kad većina Amerikanaca počinje misliti o tomu da trebaju izvjesiti svoje nacionalne zastave na pročelja svojih kuća i u svoja dvorišta i slaviti svoje hrabre pretke, koji bi danas bili nazvani „teroristima“ uključujući čak i Georga Washingtona, prvog predsjednika i Oca Domovine. (Uostalom, nisu li nasumce palili kuće britanskih lojalista za vrijeme američkog rata za neovisnost, ubijajući mnoštvo nedužnih, opravdavajući to u ime slobode kao plemenitog cilja?) Da, govorim o 4. srpnju, Danu neovisnosti, jednom od najvećih blagdana u SAD-u.

PIŠE Julienne Eden Bušić - To je dan kada svi iznose zastave, „Old Glory“, „Stars and Stripes“ i ističu ih u prednjem dvorištu, stavljaju na poštanski sandučić, na kućni jarbol ili na prozor svog automobila. Pošteno govoreći, nakon tragičnih događaja 9. rujna, mnogi Amerikanci drže izvješene zastave tijekom cijele godine, kako bi pokazali svoj odlučni, prkosni domoljubni stav da nitko i ništa neće baciti Ameriku na koljena. Nakon svega, zastava je jedan od najmoćnijih simbola zajedničke povijesti, tradicije i vjerovanja, ukratko, jedinstvenoga identiteta: „Ja sam Amerikanac i ovo je moja zastava!“

Važnost zastave Amerikanci su shvatili još davno, kad je 1877. godine, slavljen prvi put „Dan zastave“, komemorirajući 100. godišnjicu proglašenja službenog američkog barjaka. U to vrijeme, Kongres je zatražio da zastave budu izvješene na sve zgrade državnih institucija na 14. lipnja.  Predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1916. godine taj dan nacionalnim blagdanom, a kasnije, 1949. predsjednik Harry Truman zapravo je svojim potpisom ustanovio ga kao državni „Flag Day Bill“. Tek 1996. godine predsjednik „ognjištar” Bill Clinton donosi zakonsku odluku o proglašenju američkog dana zastave, izjavljujući da „nema boljega simbola za vrijednosti i tradiciju naše zemlje nego što je zastava SAD-a...ona potvrđuje kontinuitet i daje primjer duboke obveze prema slobodi i jednakosti, i mogućnostima stvorenima od naših utemeljitelja prije više od dva stoljeća.“

Zamislite moje iznenađenje kad sam neki dan, saznala da su predsjednik Josipović i premijerka Kosor u prigodi 25. lipnja 2010. i hrvatskog Dana državnosti dali zajedničku izjavu o ponosnom barjaku hrvatskom, nadahnuti, bez sumnje, inspirirajućim riječima i djelima drugih uglednih lidera tijekom povijesti. Tekst glasi:

„Proglašavamo: hrvatska zastava krasi učionice, državne ustanove, sudnice i crkve, služeći kao dnevni podsjetnik povijesti ovoga naroda, njegovih postignuća i trajne predanosti zaštiti individualnih prava. Hrabri pripadnici naših Oružanih snaga nose zastavu kao što ispunjaju svoju misiju obrane blagodati demokracije i mira diljem svijeta; naš stijeg vijori s javnih zgrada kao znak našeg nacionalnog zajedništva; a njezini nabori rese grobove naših pokojnih velikana. Zastava je oznaka časti za svih – simbol naših zajedničkih građanskih stremljenja...ovoga tjedna i tijekom cijele godine, činimo sve što možemo da naučimo mlađe naraštaje o značenju naše zastave. Njezina crvena, bijela i plava boja predstavljaju...hrabrost i poštenje naše nacije, dok njezini grbovi ističu posebnost ali i jedinstvo regija naše zemlje. Neka nas zalog vjernosti ovoj zastavi potiče na domoljublje i uzdigne njezine boje visoko kao izraz našega ponosa i poštovanja prema hrvatskom načinu življenja.

Sada, dakle, mi, Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske i Jadranka Kosor, predsjednica Vlade Republike Hrvatske, ovime proglašavamo 18. lipnja kao hrvatski Dan zastave, da bi tijekom cijeloga tjedna kroz dostojnu proslavu bili uvedeni u hrvatski Dan državnosti 25. lipnja, i tako svake godine. Mi izravno i službeno dajemo ovlast da se zastava izvjesi na sve Vladine zgrade tijekom ovoga tjedna, i pozivamo sve Hrvate da proslave Dan zastave i Dan državnosti tako što će izvjesiti hrvatske stjegove na svoje domove i na druga prikladna mjesta.

Mi također pozivamo hrvatske građane da s ponosom i dužnim poštovanjem sudjeluju u svim ceremonijama, javnim skupovima i aktivnostima proslave Dana zastave i Dana državnosti,  u čast našemu narodu i njegovoj slavnoj baštini, te da javno pjevaju nacionalnu himnu pod zastavom Republike Hrvatske.“

Zamislite kako bi ove riječi zvučale iz Banskih dvora i s Pantovčaka: slaviti s ponosom i čašću dan koji simbolizira hrabrost, predanost i veliko junaštvo onih koji su se borili i umrli za hrvatsku slobodu, izvjesiti visoko zastavu koja simbolizira tu skupo izvojevanu slobodu, na svaki jarbol, svaki prozor i na svaki automobil i Vladinu zgradu!  Ali dragi čitatelji, ovo nije stvarnost, barem još ne, jer na žalost, ovo su bile nešto izmjenjene riječi predsjednika Billa Clintona iz njegove proklamacije 1996. godine. Umjesto da se Vlada oglasi jednom ovakvom izjavom, mi imamo potpunu zbrku među Hrvatima i hrvatskim građanima. Kada je Dan neovisnosti? Kada je uopće ustanovljen taj zakukuljeni dan? Mora biti da je u svibnju, neki kažu, ali mislim da je u srpnju ili u lipnju? Kako možemo slaviti dan kojega se ne možemo ni sjetiti? Zašto su promijenili njegov prvotni datum? I tko nas je uopće pitao? Ako se ne mogu sjetiti dana neovisnosti svoje zemlje, onda je nemoguće da ću ga proslaviti i obilježiti na dostojan način. Možda je to i bila namjera onih koji su nemarnim potezom pera (Ive Škrabala, kažu neki) pomicali taj dan u kalendaru dok ga nisu pomaknuli tamo gdje su željeli i rekli – to je to! Olakšali su posao globalistima i manipulatorima, zar ne, jer zemlja koja ne slavi svoju neovisnost, izborenu kroz pobjedu u obrambenom ratu u „krvi, znoju i suzama“ svih njezinih građana, umire, i zemlja bez heroja je već mrtva. Ali dosta s tim...Vrijeme je potrage za zastavom. Znam da je tu negdje, na vrhu kredenca, u nekoj ladici ili kutiji u ormaru...

SVIM HRVATIMA I HRVATSKIM GRAĐANIMA

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI!