Mi smo svi govorili "opa", i to više nego jedanput. Mi smo gorjeli i žudili i htjeli smo sve u isto vrijeme, i to ODMAH! Mi još uvijek želimo sve, koliko god možemo dobiti, ali problem je u tome da smo se očito promijenili. Kao što je Gertrude Stein rekla, “tamo sada ne postoji tamo." Jesmo li izgorjeli kao umiruća zvijezda na crnom nebu?
Ako ste odrasli u Americi šezdesetih godina prošloga stoljeća, onda se sjećate mnogih stvari koje su svima poznate, na primjer, gdje ste bili kad ste čuli vijest o atentatu na predsjednika Kennedyja, koje godine su se Beatlesi pojavili na poznatom Ed Sullivan showu, koje su pjesme izvodili, kao i imena prvih astronauta na Mjesecu. Sva tri događaja, bili su predmet beskrajnih debata, argumentiranja i analiza.
Je li ubojstvo Kennedyja zavjera, koliko je ubojica bilo tamo, i je li moguće da je Lee Harvey bio sovjetski špijun, ili možda čovjek iz mafije? Koji je od Beatlesa bio najslađi, koji je bio najstidljiviji, koji najbožanstveniji i što su njihove djevojke imale a da je nama nedostajalo jer smo mi očito bile vrijednije njihove ljubavi i obožavanja. Što se tiče astronauta, i tu smo gajili neke sumnje.
Slike su izgledale krivotvorene, kao da je netko fotografirao komad švicarskog sira sa skupim objektivom kako bi prevarili "zle Sovjete" i uvjerili ih da smo ih pretekli u utrci na Mjesec. Bili smo puni teorija i mudrolija, teenagerskih zapažanja, znatiželje i skepticizma, neprestano ispitujući "službenu" verziju svega i suprotstavljajući se dosadnom statusu quo. Mi smo, nakon svega, trebali zatresti svijet! Što se čitanja tiče, svi smo se bolno poistovjećivali s glavnim protagonistom "Lovca u žitu", Holdenom Caulfieldom vjerujući da je lik baziran baš na svakom od nas. Ja sam tjednima išla okolo bez daha nakon što sam ga pročitala, žestoko psujući. "Prokletstvo, dovraga! Lažni licemjerni gadovi!", šaljući psovke prema Vladi, roditeljima, nastavnicima, i svim ostalim autoritetima, od vozača školskog autobusa do blagajnika lokalne trgovine (kujin sin!), koji je odbio pustiti djecu da prelistaju najnovije izdanje "Hollywood Stars-a" bez kupovine (prokletih!) stvari.
Nekoliko godina kasnije, nakon što smo prerasli adolescentski bijes Holdena Caulfielda, prebacili smo se na njegovog otkaćenog nasljednika, Jacka Kerouaca, i "On the Road", gdje smo bili utješeni pronalaskom onog istog plamena koji je gorio u našim vlastitim, potisnutim dušama: "jedini ljudi za mene su oni ljudi koji su ludi, ludi da žive, ludi da razgovaraju, ludi da se spase, koji žele sve u isto vrijeme, oni koji nikada ne zijevaju ili kažu uobičajenu stvar, nego gore, gore i plamte kao veličanstveni žuti vatromet koji eksplodira poput pauka na zvijezdama i na sredini vidite pucanje plavog središnjeg svjetla nakon kojeg svi kazu 'opa!''
Mi smo svi govorili "opa", i to više nego jedanput. Mi smo gorjeli i žudili i htjeli smo sve u isto vrijeme, i to ODMAH! Mi još uvijek želimo sve, koliko god možemo dobiti, ali problem je u tome da smo se očito promijenili. Kao što je Gertrude Stein rekla, “tamo sada ne postoji tamo." Jesmo li izgorjeli kao umiruća zvijezda na crnom nebu?
Mediji nam pune glavu glupostima o uzrocima trenutne ekonomske katastrofe (pojedine Vlade mogu učiniti malo ili ništa u vezi toga bez obzira na viku opozicije), nedavna, kao i starija, hrvatska prošlost je iskrivljena i krivotvorena od strane političara i domaćih "nevladinih organizacija" koje se financiraju iz stranih državnih izvora čiji je cilj ne da se stvari razjasne, nego prikriju, bombardiraju nas golim guzicama i sisama, telefonskim sex oglasima u svim medijima, umjesto ozbiljne analize o stanju nacije i svijeta. To sve rezultira sveukupnim osjećajem apatije, umjesto posve opravdane ljutnje i gađenja. Što bi rekao Holden Caulfield? I Kerouac, koji se vjerojatno okreće u grobu.
Ali vremena su se promijenila dramatično, a ja ne sumnjam da ako bi Caulfield bio s nama danas, on bi vjerojatno pregledavao velika prostranstva Googlea, Yahooa ili bilo kojih ostalih tražilica u potrazi za načinom da izloži, s nekoliko udaraca po tipkovnici, svu "licemjernu kopilad" u Vladama koji očajnički pokušavaju nametnuti cenzuru ili skriti kritične dijelove slagalice koji nedostaju u našim dnevnim novinama i TV-u:
''Imamo ljude koji poziraju kao TV novinari a koji su plaćeni kao poslovni glasnogovornici, financijski izvjestitelji koji odu u mirovinu da bi radili za Goldman Sachs - Media parasites." (www.alternet.org)
"Tisak je sredstvo izražavanja za društvo: to nije način izražavanja za privatne osobe ili pravne osobe. Dakle, logično i demokratski, oni ne smiju pripadati ni jednom od njih!" The Green Book (www.mathaba.net)
"U vremenima univerzalnog zavaravanja, govorenje istine će biti revolucionarni čin!" (www.orwelltoday.com).
Tako budi lud, lud da živiš, lud za razgovorom, lud da budeš spašen! Gori, gori gori! I kad smo već na toj temi, mogli bi spasiti i par drugih: od neznanja. Jer, na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni jasno se vidi da "nema ništa strašnije nego ignorancija na djelu." Johann Wolfgang von Goethe (www.brainyquotes.com)
Julienne Eden Bušić/Boboska.com
Godina je prošla u trenu. Dosta toga dogodilo se u općini, u kojoj svi zajedno pokušavamo napraviti onaj ključni korak da je podignemo na višu razinu. Posljednje dvije godine, biramo osobe ili organizacije koje su najviše napravile za razvitak općine Grude. Dogodio se niz iznenađenja, neke osobe su nas pozitivno iznenadile, neke razočarale, a sve to čitajte u nastavku teksta.
