Priroda se pobrinula da nas o tome pouči kroz različite svakodnevne aktivnosti; na primjer, cijepanje drva. Jeste li ikada primjetili kako pojedini iverci, mekani i glatki, pršte od najmanjeg dodira sjekire, kao da su već iznutra, u cjepanici, podijeljeni u pravilno složene odjeljke koji traže samo najmanji poticaj da se predaju?
Piše: Julienne Eden Bušić
`Vidimo da je pas rođen za jednu stvar, a konj ili slavuj za drugu, i općenito govoreći svaki od njih je lijep kad ispunjava svoju prirodu`.
Postoji jedna vrlo stara njemačka izreka. Nitko ne zna tko ju je skovao, ali u današnjem kompleksnom svijetu, ona daje jasan uvid u razumijevanje mnogih stvari: “niemand kann anders sein als er ist” (nitko ne može biti netko drugi nego onaj koji jest“).
Priroda se pobrinula da nas o tome pouči kroz različite svakodnevne aktivnosti; na primjer, cijepanje drva. Jeste li ikada primjetili kako pojedini iverci, mekani i glatki, pršte od najmanjeg dodira sjekire, kao da su već iznutra, u cjepanici, podijeljeni u pravilno složene odjeljke koji traže samo najmanji poticaj da se predaju? Ne treba tu neki veliki trud jer bi ih i dijete moglo odrezati džepnim nožićem ili čak i s čačkalicom. S druge strane isto tako postoje i veliki, kvrgavi, komadi cjepanica, s tvrdom korom, koji su puni čvorova, savinuti i ispresijecani viticama i spiralnim navojima koje je gotovo nemoguće presjeći, čak i s najoštrijom oštricom, s najmišićavijim zamahom i najjačom voljom. U nekim hrvatskim krajevima imaju zanimljiv izraz za takve tvrde čvorove, zovu ih - vrži.
Potrebna je neka posebna osoba da bi pobijedila ovakav tip cjepanice, jer ništa nam ne koristi ma koliko žarko željeli slomiti tu kladu, niti će pomoći da sve jače zamahujemo i udaramo sjekirom. Nakon svega, vrž ne popušta, jer drukčije ne može biti. Da se stablo sastoji samo od popustljivih mekanih dijelova drveta, prevrnulo bi se i srušilo s prvim olujnim vjetrom koji puše s Velebita. Jako, čvrsto stablo, da bi preživjelo, treba imati čvorove, uvojke i savinuća po čitavom deblu koje štiti dijelove koje ne mogu stajati sami i koji nisu u stanju da se odupru silama prirode, ledenim olujama i jakim vjetrovima. Zajedno, oni predstavljaju harmoniju smisla, unutar koje se međusobno štite i nadopunjuju.
Isto se može reći za ljudska bića koja imaju mnoštvo vještina i znanja, oblika, kontura i izgleda: seljak sa svojim grubim, žuljevitim rukama i vremenom-isklesanim licem koje nije lijepo, koji nikad u životu nije bio izvan svoga sela ili pročitao knjigu i koji ne bi mogao raspravljati o simboličkom značenju drveta u djelima Flannery O’Connora, ali koji uz jednostavnu krv, znoj i suze iz krševitog komada zemlje može izmamiti gozbu dostojnu kralja jednako kao i tisuća drugih ljudi koji misle da se rajčice, tikvice ili luk pojavljuju kroz neku vrstu povrtne teorije velikog praska. Nije li jednostavni seljak otporno i žilavo deblo drveta koje štiti slabije, "privlačnije" ali isto tako i ranjivije komadiće od uništenja dok ovi agoniziraju oko gubitaka u svojim investicijskim fondovima? Drugi su prirodni ratnici, dobri za malo drugih stvari, planinski ljudi, na primjer, koji su se u surovim uvjetima stalno morali boriti za opstanak i nezavisnost. Recimo, Škoti s brdovitih predjela su poznati kao najbolji i najizdržljiviji ratnici ("Dinarci" u Hrvatskoj), puni strasti i povremeno loše naravi, grubi, nekultivirani, čak i ružni po nekima, ali u stanju da se stoljećima odupiru stalnim engleskim napadima i osvajanjima, i time osiguraju da oni koji nisu ratnici (stanovnici u nizinama), pjesnici, tkalci ili vinari, i dalje imaju priliku da ispune svoju sudbinu kao slobodni ljudi a ne robovi.
Prirodni redoslijed stvari, kod životinja kao i kod ljudskih bića, je koncept koji je stoički filozof Epiktet obrađivao u jednoj od svojih rasprava, "O uresima": "Vidimo da je pas rođen za jednu stvar, a konj ili slavuj za drugu, i da je općenito govoreći svaki od njih lijep kad ispunjava svoju prirodu; a pošto je priroda svakog od njih drukčija, svaki je lijep na drukčiji način." Svi se mogu složiti da konj ne može lajati ili ugrabiti kost, ili skočiti u gospodarevo krilo da bi ga ovaj pogladio, a to bi bio poprilično neprirodan prizor i kad bi se dogodio. Jednako apsurdno bi bilo vidjeti ratnika kako sadi kukuruz u polju, ponizno se savija nad zemljom umjesto da je svladava snagom svoje volje, ili pjesnik koji cijepa drvo umjesto da stvara melodične stihove, ogorčeno se žaleći na čvornate i neposlušne vrži koje odbijaju da se prelome. I odjednom smo napravili puni krug, opet smo natrag u šumi, neki dijelovi su žilavi i uporni, drugi su glatki i podatni, ali zajedno funkcioniraju u savršenoj prirodnoj harmoniji koja štiti drvo od zlokobnih vjetrova.
Julienne Eden Bušić/Boboska.com
Godina je prošla u trenu. Dosta toga dogodilo se u općini, u kojoj svi zajedno pokušavamo napraviti onaj ključni korak da je podignemo na višu razinu. Posljednje dvije godine, biramo osobe ili organizacije koje su najviše napravile za razvitak općine Grude. Dogodio se niz iznenađenja, neke osobe su nas pozitivno iznenadile, neke razočarale, a sve to čitajte u nastavku teksta.
