Riječ je o odlučnoj opoziciji koja ne želi biti samo dio goleme, amorfne mase, predati joj se kao nečemu što je neminovno bilo, jest i bit će, nego predstavlja najdjelotvornije i najotpornije oružje protiv pustošenja nekontroliranog globalizma. Ali jednako tako postoji i opasnost od prevelike atomizacije unutar same rasne ili etničke skupine, što u konačnici djeluje u savršenom skladu ...
PIŠE: JULIENNE BUŠIĆ
''Vrijeme, koje je nesnošljivo, (…) obožava jezik i oprašta/ svakome u kome živi'', napisao je W. H. Auden u divnoj elegiji za Williama Yeatsa, ali to može jednako dobro poslužiti kao misao-vodilja knjige „Ethnologue“.
„Ethnologue“ nije na popisima bestselera i nećete ga naći na policama popularnih knjižara nigdje na svijetu, ali sadrži sve što se traži od velikog književnog klasika: strast, ljubav, pohlepu, okrutnost čovjeka prema čovjeku, trijumf ljudskog duha, stvaralačku snagu mašte, volju za pobjedom, kao i još jaču volju da se oduprete i svladate sile koje vas žele uništiti.
Dobro, što je to? Kompendij svjetskih jezika od 600 stranica, pokrenut 1951. kao vodič za kršćanske misionare. Počeo je s pukih četrdeset jezika. U zadnjem izdanju koje je objavljeno u svibnju 2009., „izbrojio“ je već 7.358 jezika, a porast je zabilježen i u kratkom razdoblju od prethodne njegove edicije u 2005. sa 6.912 jezika, unatoč zlokobnim prognozama lingvista i ostalih da će globalizacija izbrisati kulturne i nacionalne razlike. Dapače, kao da se događa upravo suprotno.
Marimanindji, adynyamathanha, pitjantjatjara – to su samo tri od više desetaka egzotičnih i melodioznih jezika australskih domorodaca, za koje se očekivalo, kao za njihove govornike, da neće preživjeti kolonizaciju britanskih doseljenika 1788., ekonomsku zaostalost, gubitak političke neovisnosti, prisilnu pacifikaciju, bolesti i pad broja stanovnika. Od zadnjeg popisa stanovništva domorodačko je pučanstvo čak naraslo, i njihovi su se jezici održali, iako prvi danas govori samo njih 15, drugi 20, a treći osam ljudi – možda jedna jedina obitelj negdje u australskoj pustoši koja želi govoriti i prenositi na potomstvo ono što je važno na jeziku koji je njezin, a ne nametnut. Gumbajnggir, bundjalung, yurugubul. Bogatstvo imena nagoviješta još veće bogatstvo samih jezika.
Indijansko je stanovništvo u Sjevernoj Americi, kako tvrde stručnjaci, s nekih 12 milijuna u 1500. palo na samo 237.000 u 1900., što je među brojnim povijesnim genocidima, jedan od najgorih. Popis stanovništva iz 1990. pokazao je da u SAD-u živi 1.959.234 Indijanaca i aljaskanskih domorodaca, što je povećanje od 37,9 u odnosu na 1980., kad ih je bilo 1.420.000. Taj se porast pripisuje boljim metodama popisivanja, ali još više snažnijem osjećaju pripadnosti tijekom popisa 1990. – drugim riječima, većoj želji u doba globalizacije i homogenizacije da se čovjek poistovjeti sa svojim kulturnim i povijesnim korijenima, što se izražava kao veće zanimanje za očuvanje materinskog jezika.
Iako je jezik Apača gotovo izumro, pa ga danas govori samo 18 od tisuću preostalih pripadnika plemena, ostali se indijanski jezici preporađaju: na primjer, čiroki (oko 20.000 govornika među današnjih 308.000 Čirokija u nekoliko saveznih država), koji se aktivno podučava u crkvama, školama i drugim ustanovama zajednice. Više od 282.000 indijanskih obitelji govori neki od domorodačkih indijanskih jezika. Umjesto iskvarenog engleskog koji su govorile sramotno karikirani likovi Indijanaca u starim vesternima, sada se čuje cree, kickapoo, lakota. Bilo bi tragično kad bi izumro lakota, jezik u kojem se riječ «dijete» kaže na beskrajno ljepši način: «dijete koje je sveto». To su jezici koji imaju, na primjer, više desetaka riječi za bizona i kukuruz, kao i mnogo dužu povijest u SAD-u i Kanadi nego engleski.
Netko bi mogao ustvrditi da u područjima s dobro razvijenom tehnologijom komunikacija, što nije slučaj s australskim domorodačkim krajevima, indijanskim rezervatima, ili sve donedavno s Hrvatskom, ljudi imaju veći osjećaj bliskosti i zajedništva, ali čak ni to nije potvrđeno. Stari obrasci ponašanja i nacionalni identitet pokazuju se iznenađujuće otpornima. Ljudi koriste veću slobodu koju im daje tehnologija kako bi stvorili nove skupine i etničke zone. Pored tradicionalnih ethnosa koje predstavljaju Amerikanci stranog podrijetla („hyphenated Americans“) kao što su, primjerice, italo-amerikanci, afro-amerikanci ili poljski amerikanci, koji su vrlo brzo niknuli i raširili se unutar SAD-a, i diljem cijelog svijeta, gdje-god postoje etničke manjine, postoji također sve više i više manjih pod-grupa u okviru svake postojeće etničke skupine, kao npr., Crnačka organizacija studenata prava, ili Grčko-američka organizacija „Kćeri Penelope“, ili Društvo latino-američkih inžinjera. Amerikanci irskoga podrijetla imaju vrlo raširen lanac etničkih sub-organizacija: Staro-irska bratovština, Društvo zelenog smaragda, Bratstvo sinova sv. Patricka, Družba mladih Iraca – slično tako su rašireni i Amerikanci židovskog podrijetla. S tzv. „ovih prostora“, postoji npr. Ujedinjena makedonska dijaspora, Slovensko nacionalno dobrotvorno društvo, i Nacionalno udruženje američkih Hrvata, i svi oni prezentiraju goleme pomake u odnosu na stavove prošlih naraštaja, koji su se jedino željeli asimilirati u svoju novu domovinu, biti jednostavno „nepodijeljeni“ Amerikanci.
Riječ je o odlučnoj opoziciji koja ne želi biti samo dio goleme, amorfne mase, predati joj se kao nečemu što je neminovno bilo, jest i bit će, nego predstavlja najdjelotvornije i najotpornije oružje protiv pustošenja nekontroliranog globalizma. Ali jednako tako postoji i opasnost od prevelike atomizacije unutar same rasne ili etničke skupine, što u konačnici djeluje u savršenom skladu s ciljevima same globalizacije, ako eventualno vodi u izolaciju i raspršivanje skupine. U svakom slučaju, „univerzalni čovjek“ ili „globalni čovjek“, nije tako univerzalan kao što smo nekad mislili. Samo upitaj aboridžine na jednom od njihovih brojnih jezika, koji jednostavno odbijaju umrijeti.
Julienne Eden Bušić
Godina je prošla u trenu. Dosta toga dogodilo se u općini, u kojoj svi zajedno pokušavamo napraviti onaj ključni korak da je podignemo na višu razinu. Posljednje dvije godine, biramo osobe ili organizacije koje su najviše napravile za razvitak općine Grude. Dogodio se niz iznenađenja, neke osobe su nas pozitivno iznenadile, neke razočarale, a sve to čitajte u nastavku teksta.
